Shatered dreams

Danas sam se vidjela sa starom prijateljicom. Cura, pomalo obična, kao i svaka druga. Ali kod nje je specifično što ima prilično naivan pogled na ljubav.

Smješkala sam se, pomalo kiselo. Ne znajući bi li joj rekla da sam i ja nekoć bila takva…. A onda si mislim, čemu kvariti tuđe snove? Svatko ima neki san, želju neispunjenu,….

Pomalo sam joj čak zavidjela jer nekako ovih dana ja se nemam čemu veseliti i ja u ljubav ne vjerujem. Jer iako sam si neke stvari u glavi preuveličala, zbog subjektivnog pogleda na neke stvari, jasno vidim da je ljubav nešto rijetko, toliko dragocjeno, poput nekog dijamanta. I naletim ja na nju, neću lagati. Čak mislim da sam voljena i više nego što zaslužujem. Nekako me čak i uspjela oraspoložiti. Samo…. Ovih dana krenulo je sve nekako loše….

Prijateljicu sam najbolju izgubila, jer kako ona kaže, gledam ko konj u samo jednom smjeru. Da, šteta životinje, kažem ja. Toliko sam si puta rekla probat ću onoliko puta koliko imam snage. Kad se umorim, znat ću da sam dovoljno puta probala i pitala za promjenu. Tek tada ću biti sigurna da je vrijeme da krenem dalje jer je ona odabrala neki drugi put i neku drugu osobu. Već smo nekako blizu tom kraju. Ali mislim da je svima poznata situacija kada te osoba vrijeđa ne kao osobu nego kao prijatelja, i nisi više željan toga svaki dan, a ona navika i želja za vama i dalje ostaje.  

I moram priznati, iako sam napisala dva pisma, nekako nemam herca kliknuti POŠALJI. Pomalo smiješno, ali nadam se, onako bar malo, da me čuje, razumije i da će reći ono što želim čuti. Onda će ta pisma i ostati spremljena, daleko od njenih očiju.

Jučer navečer mojoj dragoj prijateljici je dečko doživio prometnu. Sad je on u Ogulinu, a žalosno je to što doktora nema do ponedjeljka u toj bolnici. Iskreno, nisam mislila da je takvo što moguće, al Hrvatska…. Komentar je svaki suvišan valjda. U tom trenutku kad su joj trebali prijatelji samo je moj dragi bio uz nju. Toliko sam ponosna na njega. Svejedno, žalosno je što ona nije mogla do svoje ljubavi u bolnicu, a pitanje je još što je s njim, do ponedjeljka naravno…. Evo i ti sati su sve bliže….

Povrh svega razbolio se još jedan prijatelj. Mislim, razbolio. Pametnije bi bilo reći da mu se stanje pogoršalo. I toliko smo se htjeli od njega oprostiti na pravi način, a sad je pitanje da li će to biti moguće.

Pomalo je ironično što se nekako baš prije proljeće počinju događati razne stvari koje okreću živote naglavačke. Jer eto, meni se upravo tada događaju loše stvari. Meni i mojim najdražima.

Eto, sad sjedim doma, palim cigaretu, kao da mi ona može nešto pomoći. Čekam prve vijesti, sa bilo koje strane. Samo da dođe nešto pozitivno. U biti bilo šta, samo da više ne čekam.

Na kraju, neću lagati, zahvalna sam što sam još uvijek tu, što još uvijek mogu donijeti neke promjene u ovom svijetu (pa makar one pomogle samo jednom čovjeku), zahvalna sam što imam dečka koji me voli i što imam najboljeg brata na svijetu. Dečka koji mi donese ružu svaki put kad sam tužna. Brata koji mi nosi doručak u krevet jer sam prelijena da bi otišla sama po njega.

I znam, kad bi se brojali djelići moga srca još bi bilo puno osoba koje bi falile. Puno je puzzlica ovih dana izbjeglo pod mojim prstima, ali nadam se ja da će se nešto dogoditi. Nadam se da će mi se oni vratiti.

I tada će sve moje puzzlice biti na broju, svaka će imati svoje posebno značenje i ja ću biti najsretnija osoba na cijelome svijetu. Nešto malo drugačija nego što sam danas… Nego, ne razmišljam li sad pomalo kao moja prijateljica s početka pisma? Nema veze, mislim da nade nikad dosta u ovakvim trenucima.

Kako je moj braco jednom rekao – Ne plači seko, svi se oni jednom vračaju…. J Ovaj put ću mu vjerovati i moliti Boga da moje puzzlice ne plaču, ako se već odluče ostati tamo gdje jesu.

Pusa

Nešto sam malo "gnjurila" po internetu i pronašla ovaj pomalo iskren tekstić.

Nadam se da se autor ovog teksta neće uvrijediti što ga koristim.

Ovo je za sve nas koji se bar malo nalaze u ovom tekstu. Za nas koji smo ovih dana ispustili nešto posebno iz svojih ruku.

Pusa svima

falis mi, prijatelju moj. fali mi tvoj ludi smijeh, toliko ludi da se svi okrenu. fale mi tvoje fore kojima se ponekad samo ti smijes. fale mi nase setnje gradom. fali mi gledanje filmova uz slani (kokice) i slatki (cokoladice) obrok i hladnu colu. fali mi tvoje umijece tjesenja i nasmijavanja kad mi nije do smijeha. fali mi tvoj pogled pun ponosa ako i kada napravim nesto dobro. fali mi taj pogled sada kada sam pred diplomom. fale mi tvoje sms porukice u svako doba dana. fali mi tvoja skromnost iako imas vise razloga da se pravis od vecine ljudi. fali mi tvoja jednostavnost. fale mi tvoji pogledi puni ljubavi i njeznosti kad gledas nekog preslatkog psica ili neku malu bebicu. fale mi tvoji savjeti, uvijek tako pametni. fale mi tvoji dodiri, slucajni. fali mi tvoja sposobnost citanja svake moje gluposti. falis mi. nitko me nikada nece pratiti kao ti, cuvati kao ti, razumijeti kao ti. ali necu ti se javiti. necu preci preko svog ponosa. i ne bi vjerovao, izbrisala sam i tvoj broj. a kad mi te netko spomene, pravim se da mi nije stalo. a je. tako je . grozno mi je kada mi netko kaze nesto o tebi a ja bih trebala biti ta koja je to prva cula. nije mi jos uvijek jasno kako smo ispustili nesto tako lijepo kao sta je bilo nase prijateljstvo. ali znas mene, reci cu ti "nema veze. ti si sigurno nasao zamjenu. a za mene lako". za mene bas lako, dovoljno mi je da se tu i tamo sjetim provedenih dana s tobom. glavno je da si ti sretan.

Mirno sjedimo, ko stranci u tišini

Skrivamo bolne riječi, pravimo se da nikad ih ni nije bilo.

Molila sam sinoć za nas...

Tek onako, prosila Boga da nas spasi.

Snova više nema, samo već prođeni putevi života....

Iznova ih prelazimo, jer novih za nas nema.

Svaki dan je isti, svaki pogled gorak u ustima.

Znaš da sam plakala iako to nisam imala snage reći.

Znam da si bio sinoć s njom.

Tebi vjerujem, ali znam koliko daleko ona može ići.

I znam, znam da ću se na tebi iskaliti.

Jednostavno bojim se da ću te izgubiti i ....

Ma, nema opravdanja za ono što ću napraviti.

Reci mi ljubavi, gdje je granica između ljubomore i straha?

Bojim se gubitka kao da si moj – kao da si neka igra koja nosi veliku nagradu.

Nekakvu pobjedu....

U mojim očima, nosiš više od pobjede.

Nosiš osmijeh u lošim danima, nosiš prošle dane pune uspomena, nosiš zagrljaj u gluhim noćima....

Guši me osjećaj da mi bježiš pod prstima, jer nema riječi koje bi opisale taj osjećaj.

I znam da uzalud se bojim, sutra si opet tu uz mene, ali pitam se ponekad...

.... da li je ljubav drugo ime poraza?

Što ti kažeš?

Ja mislim da sam zaslužila bolje od strahovanja i tuge.

Molim te vrati se doma, jer srce me previše steže....

«….Željet ćeš probati neke nove stvari, krenut ćeš dalje. «

-         «Tko kaže da ne želim sve novo probati s tobom? «

Molim te ne govori to – mislim u sebi.

-         «Toliko sa puta razmišljao da uspijevamo. Nakon nekoliko godina dajem ti prsten, vidim nas negdje u budućnosti, možda ne daleko, ali nas vidim….«

Već se pomalo gušim u vlastitoj brzopletost. Njegova bujica riječi me ruši i slama.

Razumijemo li se, volimo li se?

Toliko dugo sam si negirala da te volim.

Bilo je preteško priznati svome srcu da će možda opet biti povrijeđeno…. 

Ne pričaj ljubavi moja slatka, pusti danu da nas prati, a noći da nas skriva od znatiželjnih pogleda.

Znam trenutno samo jedno i to ti sad ovdje kažem:

Ja moram dalje, s tobom ili bez tebe.

Ne moli me za veća obećanja (ti u meni živiš previše….), ne moli me za zajedničko sutra (jer jutro me ne poznaje…), pusti samo suze da govore jer riječi znače premalo da bi ih izrekla, a mogle bi boljeti.

Zaželi da nikad ne prođe ova noć i pusti sol da teče licem i da ti otkrije ljubav i želju za zajedničkim sutra.

           Ne moraš se vidno lomiti prijateljice,

              Možeš biti stijena poput mene,

Ali nikad ti nisam rekla da more uništi stijenu koliko god ona čvrsta bila.

Htjela sam te naučiti da budeš jaka kao ja,

A nisam ti pokazala sve svoje slabosti….

Jedan, dva, deset, sto…. Sto udaraca – a ona još stoji na istom mjestu spremna za nove pobjede…. Ili da bolje kažem gubitke….

Priroda joj je odredila da se nauči okretati drugi obraz kad onaj prethodni previše zaboli.

Ali priroda joj nije rekla kako će ju to more jednog dana progutati, a ona već sad izgleda oronulo i svaki udarac se vidi jasno u obliku ožiljka….

Vidi se svaki prazan dio, nestali komadić nje koji je kroz te bitke nestao….

Vidno jaka i uporna, a u biti samo je običan kamen koji nestaje bez povratka.

Prijateljice, nauči se krenuti dalje kada je vrijeme za to.

Sve što kažem nikad se ne sluša, osjećam se glupo što se trudim zaustaviti te valove, te udarce koji nose djeliće tvoje duše.

Možda nije niti suđeno da ih izbjegneš. Možda jednostavno nisi dovoljno jaka da pobjegneš i da zatvoriš vrata za onim što te uništilo.

Nitko ne tvrdi da će boljeti, ali sigurno je da će ponos nestati ako ostaneš.

Tugujem ovih dana jer ne osjećaš koliko je ljudi koji su tu poput mene i što daješ pažnju onima koji su te već puno puta srušili i uzeli ti snove, onima koje zovemo samo jednim imenom – neprijatelji (neprijatelji za srce i dušu….)

Naučila sam ovih dana da kad voliš trebaš reći to.

Naučila sam da treba reći Oprosti iako je to teško.

Naučila sam da ponekad trebaš pokazati svoju ranjivost.

S obzirom da naučila jesam, ali još uvijek to primijenit ne znam, svoju ranjivost ću pokazat vama – svoju Ahilovu petu – znajući da mi vi ne možete ništa. Kukavički….

Da, kukavica sam. Ne želim da ljudi vide nekakvu slabost, pogotovo ako su ta slabost oni sami.

Izgubivši najbolju prijateljicu imala sam osjećaj kao da mi je netko iščupao srce. Taj dan sam se rasplakala ko dijete kad mu uzmu njegov omiljen slatkiš, a već od drugog dana bila sam totalno hladna.

Osoba bez duše i ciljeva. Osoba koja više ne zna voljet.

Jučer sam pričala s curom koja je cijelo ljeto provela radeći u Baški i pokušavajući zaboraviti dečka koji je otišao jer mu je bivša trudna. Ironije li…..

Sada ni ne razmišlja o dečkima. Kad se netko i približi diže zid.

Svjesno molim, dižem li ga i ja? Pa onda samo tvrdim da sam hladna? Mažem li vlastite oči bijesom, crnilom i kišom? Ili sam pak, uistinu jedna hladna vještica koja ne razumije druge ljude?

Ko što je meni moj bivši rekao….. – ne znaš voljeti jer te to čini ranjivom!

Možda je i on to izrekao u bijesu, kao i ja….. Ili sam uistinu postala robom vlastite potrage za savršenstvom. Željom da nitko ne vidi nikakav loš osjećaj.

Sad razmišljajući malo, mislim da čovjek niti nije čovjek ako ne osjeća i dobro i loše. Jer da nema lošega ne bi znali da je dobro uistinu dobro. Moramo ponekad nešto izgubiti (ili nekoga) da bi znali više cijeniti život i ono što imamo.

Moramo ponekad plakati, tako da kad nas netko nasmije znamo koliko taj osmijeh vrijedi.

Na kraju krajeva, moramo ponekad neke ljude pustiti, pogotovo ako nas više ne vole.

Kažu ljudi će prevariti, neki u nadi da će ih se otkriti, neki baš zato što misle da neće biti otkriveni, ali svi se slažu u jednom – nije im stalo. Da su se na tren zaustavili i promislili si – hej, pa ja imam deset puta bolju osobu uza sebe, osobu koja me poznaje više nego itko na ovom svijetu, koja me razumije i voli – što će mi ova druga? Eh, da se zaustave samo na tren, ja prva ne bi o ovome pisala trenutno.

Za mene – moja slabost je moja mana. Ne vidjevši pritom da je moja mana upravo moje skrivanje slabosti. 

Volim te, oprosti, stalo mi je – riječi koje su toliko jednostavne da ih danas izričemo samo da bi prekinuli tišinu, a meni toliko teške i krute, nikako probavljive, još dan danas na plećima moje boli i prošlosti.

Da sam rekla ono što sam mislila bi li bilo drugačije?

Al opet, zar nije dovoljno pokazati da ti je stalo? Nekakav lijepi poklon koji pogodi točno ono o čemu osoba sanja, bdijenje tijekom noći znajući da ona druga ne spava i čekajući samo da utješiš ako bude potrebno, plakanje s tom osobom jer je ona izgubila nekoga, stvaranje snova i poneki dječji ispad okolo naših kuća…..

Ma, sve se to nekako zaboravilo. Postalo je bitno što je naišao netko nov i zanimljiv, netko tko sluša i već odavno želi stati između nas.

Dvije cure – povezane već godinama, dvije nesuđene sestre. Najednom jedna odlazi u Zagreb – napokon je upisala fakultet koji ju zanima, druga ostaje u svome rodnom gradu. I jedna i druga znaju da je kraj – nitko ne može održati  prijateljstvo na udaljenosti. Svaka krene svojim putem, upozna nove ljude…..

Ali nema predbacivanja, i na samom kraju samo osmjeh i suza za kraj jednog predivnog razdoblja kojeg će se zauvijek sjećati, i jedan mali zagrljaj. Da, to je pravo prijateljstvo.

S vremenom ne znaš šta bi rekao svom najboljem prijatelju – već se toliko dobro znate. Ali toj drugoj strani tišina ne odgovara.

«Mrs. Dalloway oduvijek je pokušavala popuniti tišinu pripremajući zabave» - ah Virginia, Virginia koliko si ovim riječima bila u pravu vjerojatno niti ne znaš.

Danas ja, nakon toliko godina, zabavljam se sa toliko puno ljudi, a pravog prijatelja na pramcu nema. One koje sam smatrala takvima otišli su – jadnim činom zaborava. Danas se osvrćem oko sebe i onda vidim da ljudi koji su zaslužili moju pažnju čekaju u tmini taj trenutak. Ljudi koji su uz mene čak i preko 12 godina – neki više, neki manje.

Zašto njih nisam primjećivala?

Za ovu moju situaciju jedan stih govori puno više od tisuću mojih riječi :

Ja te ne mogu nać'
Takvu kakvu znam
I to sta hočes od mene
Ja ne razumin

Ovo ovde nisi ti
Ni ovo ovde nisan ja,
To su neki furesti
Bisni ljudi

Oh Boze, da mi te prominit
Ili tebe ili sebe; isto je
Moglo bi bit da je lakse umrit
Nego ljudima reć' : "Oprosti"

Evo, danas me samo malo boli ta uspomena iako je broj već odavno izbrisan.

Voljela bi da smo bar u stanju nakon toliko godina otići na kavu i normalno , bez međusobnog optuživanja popričati. Voljela bi da se čujemo bar za blagdane, tek tako da znamo da smo u redu, ma voljela bi puno toga. Al najviše od svega voljela bi da se bar ne tren mogu vratiti…..

Ovu pjesmu posvećujem upravo onoj osobi koja me je ovih dana povrijedila

Colonia

Varalico

Sve neprospavane noći
oprostiti neću moći
ni za brdo zlatnih dukata.

Valjda hoćeš da poludim
šta mi treba da mi ljudi
kada prođem pogled spuštaju.

I nakon svega opet lažeš
da je sve to ljubav, kažeš.
Reći ću ti šta me muči-
ljubav te trebala vratit kući!

Varalico, nek te druga ima
samo priznaj tu pred svima
da li si me ikad volio!
Varalico, široka ti polja
šta je čeka, ne zna ona-
čaše tuge, noći muke
a nigdje tvoga ramena.

Na krevetu bijelom, mekom
zaprljo si ruke grijehom,
mnoge kose ti si raspleo.

Sad pogledaj oči moje.
To što vidiš, suza to je.
Ne što moje srce voli
nego što me duša boli!

Varalico…

Evo upravo se divim Božjim igricama....

Dok čovjek koji meni nudi budućnost na dlanu, stipendiju i osiguran život, ženama koje mukotrpno rade već godinama za njega poklanja trenutno svakoj po 20 minuta - da bi im poručio da u ovoj firmi za njih više nema mjesta.....

Kako on može istovremeno biti i anđeo i vrag u mojim očima?

Kako može ženama uz koje sam odrasla i naučila ovaj posao oduzeti godine njihova truda, oduzeti im njihove prihode koje niti ne vide jer se brinu za svoje obitelji.

Kako im može oduzeti nešto što im je potrebno?

I to zašto.... Da bi se odselili u Zagreb, jer eto Rijeka je za njih selo!

K vragu i centralizacija i njihovo rezanje troškova.

Mali ljudi pate, a veliki zarađuju sve više i više.

Krenula sam od dna jer želim naučiti kako misle i mali ljudi. Gledala sam u oči samo muci i radu.

Sada idem u velike ljude i pitam se samo jedno.

Kad vidim njihov osmjeh i nove aute - hoću li zaboraviti na one male s kojima sam nekoć davno radila?

Odgovori mi samo jedno!

Zašto je ona toliko bolja od mene? Dala sam si truda u ovu vezu.

Ona nije bila uz tebe sve ove godine. Niste plakali zajedno, niste krojili snove o budućnosti, niste se smijali skupa… Di je onda pošlo po krivu?

Sve bi svoje dala da ti mogu pružiti teret ovog bijesa bar na tren. Samo da osjetiš kako je to.

Samo reci zašto da mirno krenem dalje…..

Pitaš me za koga sve ove riječi pišem.

Pišem ih za tebe, ali priznala ti to nisam.

Ponekad i poželim da ih izbrišem, da ne budeš svjedok ovoj boli.

Tada se sjetim da je ovo samo moje. Nemaš niti prava da budeš tu.

Svaki put kad čuješ svoje ime uz moje sjeti se tih lijepih trenutaka, a nakon toga sve što je preostalo pospremi u kutiju i baci ju niz liticu. Na isti način kao što si se i mene riješio.

Pitaš me za koga sve ove riječi pišem…..

Za sebe! Da izbacim bijes i ljutnju zbog svega što si napravio.

Stoga ne postavljaj suvišna pitanja.

Tražim te samo jedno. Kad vidiš suzu okreni glavu jer ne želim da vidiš moju bol.

Vrijeme me jača, ljubav me jača – ljubav prema drugima.

Kad se sjetim da više nisam tvoja, da nekom drugom poklanjaš vrijeme kojeg za mene nije bilo na tren me nešto stegne. Ali samo na tren.

Onda ponovno s osmjehom na licu tražim ljude koji me vole, jer oni poput tebe me ni ne zaslužuju.

Ovo je samo način da izbacim bijes!

Evo ti odgovora – pravi prijatelj ne laže, pravi prijatelj te voli, pravi prijatelj pomaže i u dobru i u zlu.

Nemoj me varati ponovno, ovaj put to neću izdržati….. L